Često postavljena pitanja (FAQ)

P: Protiv čega prosvjedujete?
O: Nezadovoljni smo katastrofalnom politikom koja se sistematski provodi na globalnoj i lokalnoj razini, ne samo u obrazovnom sustavu nego i u svim segmentima društva. Iako joj uzroke smještamo u mnogo širi kontekst, izravan povod za akciju pronalazimo u jasnoj namjeri vladajućih struktura za postupnom komercijalizacijom školstva koja predstavlja prvi korak prema potencijalnoj privatizaciji javnih obrazovnih ustanova, tj. vlasništva svih građana. Pravo na obrazovanje temeljno je pravo svakog građanina i svake građanke ove zemlje. Pravima se ne licitira, niti ih se nudi na tržištu.

P: Zašto smatrate da je to loše, zar ne bi tržište trebalo nalagati kriterije izvrsnosti?
O: Loše je zato što takva politika vodi prema dodatnom raslojavanju i polarizaciji društva. Stvara se sve veći jaz između bogatih i siromašnih, privilegiranih i zanemarenih. Smatramo također da su obrasci stvaranja radnih odnosa na temelju tržišne logike posebno pogubni za akademski svijet. Država ne smije prepustiti svoju ulogu privatnim poduzetnicima jer privatizacijom sveučilište postaje ustanova primarno orijentirana na stvaranje profita. To nije i ne smije biti funkcija obrazovnih ustanova. Država sada financira većinu sveučilištâ, ali se ne smije miješati u njihovu autonomiju. U slučaju privatizacije nužno bi nestalo i neovisnosti sveučilišta.

P: Spominjete privatizaciju, kakve to ima veze s MZOŠ-om?
O: Ima veze s MZOŠ-om utoliko što je ovaj prosvjed usmjeren primarno prema Vladi RH jer ona raspolaže državnim proračunom. Pitanje postojanja novca za besplatno obrazovanje za sve nije prvenstveno knjigovodstveno nego političko pitanje. U trenutku kada se pravo na obrazovanje shvati kao neupitno, pojavljuje se i posve novo pitanje: ne ima li novca ili nema, nego kako ga osigurati. To je onda pitanje fiskalne politike pri čijem rješavanju ljudi kojima je javnost povjerila mandat za skrb o javnim interesima mogu i moraju dokazati svoju vjernost tim interesima i sposobnost da ih zajamče.

P: Koji su vaši ciljevi, za što se zalažete?
O: Zahtijevamo da se novci poreznih obveznika - nas i naših roditelja - upotrijebe u svrhe koje služe javnim interesima. Zahtijevamo da dame i gospoda iz Vlade RH počnu održavati svoja obećanja o takozvanom društvu znanja, koje se sigurno ne može ostvariti ignoriranjem države i prebacivanjem odgovornosti na zakon tržišta. Zahtijevamo da se poštuje temeljno pravo svih građana na javno besplatno obrazovanje i državnu zaštitu s ciljem očuvanja autonomije obrazovnih institucija. Zahtijevamo da se navedeni problemi shvate ozbiljno i da ih se ne percipira kao izoliran slučaj, jer ova je situacija samo odraz šireg društvenog problema u kojemu ljudi i njihova znanja i usluge bivaju svedeni isključivo na funkciju robe. Zahtijevamo besplatna sveučilišta, u koje će država ulagati više a ne manje. Zahtijevamo zapošljavanje onolikog broja profesora na sveučilištima koji je predviđen bolonjskim standardima no koji se, međutim, ne provode. Zahtijevamo proširenje smještajnih kapaciteta u studentskim domovima. Zahtijevamo veći broj stipendija, veći broj adekvatnih i funkcionalnih nastavnih prostorija i veće i relevantnije knjižničke fondove. Sustav bi tu trebao biti radi nas a ne obratno!

P: Zar nije prekasno za sve to, zar neće plaćanje studija služiti kao poticaj za njegovo svršavanje u roku?
O: I bajunet u leđima možda može poslužiti kao dobar poticaj za svršavanje posla u roku, ali to ne smije biti opravdanje cilju jer je dotična metoda izrazito nedemokratska i kompromitira svaki deklarativno demokratski sustav koji se njome služi. Osim toga, ne postoji nikakva znanstvena potpora tezi o postojanju veze između samostalnog plaćanja studija i akademskih dostignuća. Štoviše, upravo suprotno kaže Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja u intervjuu za Novi list u kojemu iznosi podatke o studiji koju su naručili, a "iz koje proizlazi da ne postoji korelacija u uspješnosti među onima koji plaćaju i onima koji besplatno studiraju. Dakle, oni koji plaćaju nisu ništa brži od onih koji ne plaćaju." (Novi list, 11. ožujka 2007.)

P: Ali, zar neće nametanje obveze plaćanja služiti kao lekcija nesavjesnim studentima?
O: Već postoje kontrolni mehanizmi koji sprečavaju ovakve zloupotrebe obrazovnog sustava, a naš angažman u borbi za pravednije društvo ne uključuje poticanje studiranja samo zbog studentskih prava ili bilo koji drugi oblik nesavjesnog odnosa pojedinaca prema budućnosti ove zemlje. Osim toga, ne postoje empirijski podatci o efikasnosti takve pedagogije. Na koncu, ukoliko se ovakav trend poskupljivanja nastavi, posljedica će biti uskraćivanje prava na visoko obrazovanje obiteljima s niskim prihodima te generiranje efekta dužničkoga ropstva za srednju klasu.

P: Mislite li da sve treba biti besplatno (uključujući i postdiplomske studije)?
O: Da. Samo tako možemo u "društvo znanja". Dosadašnje iskustvo pokazalo je da uvođenje školarinâ nije podiglo ionako nisku kvalitetu (humanističkih) postdiplomskih studija. Potrebno je dubinsko restrukturiranje načina njihova izvođenja. Za upisivanje studija trebali bi biti dostatni prijemni ispiti.

P: Kako sve to financirati? Jeste li zaboravili nedavni krah svjetskih ekonomija?
O: Nismo zaboravili, upravo se na tu krizu i osvrćemo - ona je, naime, direktna posljedica politike na kojoj neke države diljem svijeta i dalje inzistiraju. Burze su krahirale zbog neoliberalne kapitalističke doktrine koja propagira nedodirljivost privatnog biznisa kojemu je osnovni cilj maksimalizacija profita. Profit sâm po sebi nije sinonim za progres, napredak društva diktiraju daleko šire sastavnice, među njima i odnos prilikom raspodjele tog profita. U neoliberalnom sustavu (ne dajte da vas ime zavara, ovaj sustav nema nikakve veze s građanskim slobodama) preferiraju se potrebe krupnog kapitala, a glavno je oružje kojim se vlasnici tog kapitala u zadobivanju političke i ekonomske prevlasti u društvu služe – tržišna logika. Svi svjetski analitičari - kako s pozicije ljevice tako i desnice - priznaju što je uzrokovalo nedavni kolaps, što je nemoguće zanemariti budući je i sâm bivši predsjednik SAD-a priznao što se dogodilo kad je zatražio intervenciju države za pomoć posrnuloj ekonomiji (iako se ta pomoć zapravo svodi na pomoć onima koji su do te katastrofe i doveli). Iako su mnoge zemlje na taj način izbjegle bankrot, problem nije riješen nego pometen pod tepih. Privatni je kapital temeljna odrednica neoliberalnog kapitalističkog poretka i nerealno je očekivati samoinicijativno odustajanje privatnih ulagača od kontrole svojih privatnih prćija koje mi naivci nazivamo državama. Vratimo se malo unazad: novac kojima su države izbjegle bankrot u stvari je novac poreznih obveznika - naš novac. S druge strane, privatni je kapital ostao zaštićen i dobiva uvijek iznova novu šansu za akumuliranje novog profita. Metaforički rečeno, narodu ostaje soc s dna džezve, dok tajkuni ubiru sav šlag. Novac postoji, ali bi na narodu (koji ga zarađuje) trebala ležati odluka kamo će s njime. Na narodu je da prisili države na ravnopravniju distribuciju (tzv. pritisak odozdo).

P: Koga vi u stvari pozivate na odgovornost?
O: Sve unutar ove hijerarhijske strukture (jer autonomija postoji samo na papiru). Od profesorâ i dekanâ koji šute o ovim stvarima (ne radi se samo o Fakultetu političkih znanosti problem je puno širi) i očekuju da studenti sami vode bitku protiv komercijalizacije obrazovanja, preko Sveučilišta pa do MZOŠ-a te na kraju do same Vlade i Sabora RH koji donose političku odluku o udjelu koji je država spremna uložiti u ostvarenje takozvanog društva znanja, što je očito najobičnija floskula budući za visoko školstvo ne izdvaja više od 2-3 % godišnjeg budžeta.

P: Znači li to da vi priznajete da obrazovanje košta?
O: Naravno da košta, no poanta je u tome da se obrazovanje ne bi smjelo voditi nestabilnim i neodrživim zakonima tržišne logike. Uloga bi državnog aparata trebala biti (i najčešće jest) minimalna po pitanju upravljanja visokoškolskim ustanovama, no povlačenjem države iz financiranja tog resora ona u stvari predaje štafetu privatnom sektoru koji nije ograničen tim pravilima. Umjesto države koja se ne miješa dobivamo privatne investitore koji nalažu svoj režim u kojemu termini "isplativost" i "maksimalizacija profita" igraju glavnu ulogu. Osim toga, dovoljno se sjetiti da porezi nisu nimalo niži otkad studenti plaćaju svoj studij te da se ti novci jednostavno preusmjeruju nekamo drugamo.

P: Što mislite postići blokadom Fakulteta političkih znanosti?
O: Dugoročni je cilj prekid neoliberalizacije ovoga društva (smanjivanje javnih izdvajanja iz proračuna iz čega proizlazi perpetuiranje socio-ekonomske nejednakosti), no svjesni smo mogućnosti da će se realizacija tog cilja učiniti nemogućom ako ne prebacimo sve svoje snage na jedan objedinjujući front. To, drugim riječima, znači da nam je kratkoročni cilj postizanje besplatnog školstva za sve, od osmoljetke do doktorata, tj. javno financiran te javno dostupan obrazovni sustav. Blokadom ujedno namjeravamo senzibilizirati studente i javnost o ovim problemima. Ona će završiti kada i kako god završi, no pritisak općenito ne planiramo popustiti dok god ova dva cilja ostaju neriješena.

P: Tko je organizator?
O: U sklopu Međunarodnog tjedna akcije (protiv komercijalizacije obrazovanja), za organizaciju na lokalnoj razini većim je dijelom zaslužna ad hoc inicijativa studenata Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, no u duhu ideje neposrednog odlučivanja akciji su se priključili i mnogi članovi raznih studentskih udruga koji su se privremeno odrekli predstavničkog autoriteta te djeluju isključivo kao pojedinci s jednakim pravom glasa kao i svi ostali studenti.

P: Nije li već sama ideja blokade nastave na jednoj obrazovnoj instituciji svojevrstan čin intelektualnog vandalizma, nihilizma i/ili makijavelizma?
O: Ideja blokade nastave nije vođena željom opstrukcije obrazovnog procesa. Upravo suprotno: želimo pružiti studentima mogućnost da se obrazuju, između ostaloga, i o samom obrazovnom procesu u državi koja putem parlamentarnog privida demokracije usmjeruje i katalizira društvena zbivanja primjenjujući raznovrsne metode obmane i pasiviziranja stanovništva. Jedan je od naših ciljeva i poticanje javne rasprave o nekim pitanjima, primjerice o utjecaju rijetko spominjanog međunarodnog ugovora GATS (kojim je dana potpuna sloboda izlaganja našeg cjelokupnog obrazovnog sustava tržištu) na odnos države naspram javnih službi. Tijekom blokade redovne nastave planiramo povezati naš program sa svim ostalim sadržajima kojima ćemo se nastojati dotaknuti gorućih problema obrazovanja, ekonomije, demokracije i slično. Ideja je osigurati studentima vrijeme i priliku da ih se zainteresira za nešto drugo osim pukog mahnitog skupljanja plusova, bodova, potpisa i ocjena – svega onoga o čemu današnja edukacijska mašina isključivo vodi brigu.

P: Ministarstvo je 14. travnja 2009. donijelo odluku o pokrivanju troškova diplomskih studija. Što to znači?
O: Da citiramo: "utvrđeno je da će u sljedećoj akademskoj godini Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa pokriti troškove diplomskih studija za sve redovite studente koji prvi puta upišu prvu ili drugu godinu diplomskog studija. U proračunu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za ovu je namjenu osigurano 25 milijuna kuna." Vijest je na stranicama MZOŠ-a objavljena 16. travnja. Ova odluka nije nikakvo rješenje problema iz više razloga:

a) zahtijevamo besplatno školstvo ZA SVE, a ne samo za diplomske studije;

b) to je opet samo odgoda strijeljanja na jednu godinu (jer školarine ostaju - MZOŠ će ih ponovno pokriti samo za sljedeću godinu pa čekati hoće li biti novog prosvjeda, ako i to);

c) sumnjive financije - lani je najavljeno 78 milijuna kuna za jednu generaciju, a ove godine 25 milijuna za dvije (?);

d) tih najavljenih 25 milijuna kuna, osim što očito ne mogu pokriti sve troškove, nisu nikakva nova sredstva, nego je riječ o slijepom prenošenju prošlogodišnjeg iznosa, neprilagođenog stvarnim školarinama koje bi studenti diplomskih studija ove godine trebali platiti. Predstavljanje ove odluke kao promišljeno rješenje studentskih zahtjeva čisti je medijski spin.

e) MZOŠ još uvijek nije izvršio uplatu ni za prošlu, tj. tekuću godinu (prema informacijama koje dobivamo, uplaćena je tek trećina obećanog iznosa).

Odluka o pokrivanju troškova diplomskih studija od strane resornog ministarstva najavljena je paralelno s tijekom Nezavisne studentske inicijative na Filozofskom fakultetu koja planira izvršiti pritisak na sve odgovorne instance, o čemu se šuška već duže vrijeme.

1. Zašto blokirate fakultet, a ne idete Ministarstvu?

• fakultet je javna ustanova; smatramo legitimnim koristiti ga kao sredstvo i mjesto artikulacije javnoga interesa;
• fakultet kao simbolički kapital ima važan značaj kao povijesno povlašteno mjesto artikulacije kritičke misli (i u svijetu i u domaćem kontekstu);
• mislimo da ustanove društveno-humanističkog tipa svoju društvenu funkciju i odgovornost prema društvu ispunjavaju tek kada ustaju kritički protiv procesa koje smatramo socijalno destruktivnima; komercijalizaciju smatramo jednim od tih procesa;
• autonomija Sveučilišta predstavlja stratešku rezervu za artikulaciju pozicija za koje unutar medijskog i institucionalnog prostora drugdje nema mjesta.

2. Zašto ne samo prosvjed?

• zasićenje javnosti formom prosvjeda;
• prelako se apsorbira medijski kao jednokratni spektakl bez konzekvenci;
• jednokratnost same forme protesta dovodi nas u poziciju ovisnosti o parafrazama medija;
• smisao je tribina i stvaranje prostora za artikulaciju vlastitih pozicija bez pada u klišeje medijske reprezentacije, npr. stereotip o "naivnom pobunjenom studentu" čije "mutne stavove" tek treba prevesti u tobože suvisle parametre politički realnog;
• koristeći tribine kao platforme pokazujemo da smo sposobni do kraja i vrlo jasno artikulirati vlastite političke zahtjeve koji nisu svodivi na patronizirajuću logiku medijskih šablona proizvodnje jednokratnih spektakala i skandala;
• strategijski prosvjed stavlja u poziciju podređenosti i čekanja reakcije adresata uz mogućnost beskonačnog odgađanja ili potpunog izostanka odgovora.

3. Zašto plenumi?

• u situaciji gdje formalni reprezentacijski mehanizmi i studentski predstavnici nemaju realne moći osjetno utjecati na pitanja koja se tiču direktno njihova statusa i budućnosti, potrebno je tražiti širu bazu i drugačije načine artikulacije zahtjeva;
• jedina mogućnost demokratske autolegitimacije koja nam preostaje nakon što se nadiđe institucionalni okvir formalnih studentskih predstavništava jest kroz plenum, tj. direktnu demokraciju.

4. Zašto kolektivni istupi?

• kolektivni istupi formom su primjereniji artikulaciji kolektivnih zahtjeva;
• želimo spriječiti personalizaciju i "profesionalizaciju";
• ova akcija nije svodiva na situaciju u kojoj važi podjela na figuru vođe i inertnu studentsku masu;
• kolektivne interese je moguće artikulirati bez takvoga unutarnjeg cijepanja i prešutnog sužavanja mogućnosti demokratske participacije u koje potencijalno vodi sama forma reprezentacijskog modela (tj. fiksni profesionalizirani predstavnici kolektivnih interesa);
• u širem društvenom smislu držimo da je važno vratiti dostojanstvo samoj ideji kolektivnih interesa i socijalne solidarnosti, nasuprot agresivnoj reprezentacijsko-medijskoj kulturi kulta individualizma i logike razgradnje i delegitimacije svega što nadilazi kalkulacije izoliranog egoističnog pojedinca > upravo to smatramo ideološki problematičnim modelom reprezentacije društvenih procesa s dalekosežnim političkim posljedicama, među koje spada upravo ukidanje socijalnih prava i institucija socijalne solidarnosti;
• aspekti delegitimacijske kampanje protiv institucija čuvanja kolektivnih socijalnih interesa su napadi na sindikate, socijalne institucije, zdravstvenu zaštitu itd. preko njihova etiketiranja kao "socijalizma", što je riječ koja je u medijskom prostoru istovjetna potpunoj diskvalifikaciji. Alternativa koja se zauzvrat nudi socijalni je darvinizam u kojemu individualna konzumacija i šoping centri tobože imaju kompenzirati ukidanje institucija socijalne zaštite i kolektivne solidarnosti.

5. Tko vam daje pravo da onemogućujete druge studente, koji nisu uz vas, u redovnom pohađanju nastave?

• upravo zato postoje plenumi - oni su forma koja omogućuje demokratsku participaciju svih zainteresiranih studenata. Odluke plenuma smatramo obvezujućima.
• ne raspolažemo institucionalnim aparatom ili mehanizmima da na drugačiji način ustanovimo stavove i mišljenja većine: plenum je jedini mehanizam autolegitimacije koji nam stoji na raspolaganju.

6. Nisu li vaše metode na rubu nasilja? Nije li preuzimanje fakulteta nasilan čin?

• držimo da je u odnosu na našu akciju socijalno nasilje koje se provodi ograničavanjem mogućnosti pristupa obrazovanju neusporedivo društveno destruktivniji oblik nasilja u ovoj priči;
• komercijalizacija nije vrijednosno neutralan proces nego mijenjanje same društvene svrhe obrazovnih institucija; potčiniti obrazovanje kriteriju profita (i u kamufliranoj, eufemiziranoj varijanti "ekonomske efikasnosti") znači prešutno ukinuti njegovu primarnu funkciju; makar birokratski artikuliran, to ostaje čin socijalnog nasilja;
• uvođenje financijskog praga direktno onemogućuje velik broj ljudi u realizaciji prava na obrazovanje, pa de facto znači njegovo ukidanje. Novac je oblik društvene moći i socijalna sila - uvesti ga kao kriterij selekcije znači koristiti mehanizme društvene prisile u svrhu društvenog isključivanja i onemogućavanja realizacije važnog prava.