Ovo Vam javno pismo ne upućujem kao novinarka nego kao roditelj jednog od studenata Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji su se odlučili na blokadu nastave do ispunjenja studentskih zahtjeva za besplatnim školovanjem.
Smatrajte slobodno ovo pismo konfliktom interesa budući da koristim privilegirani status novinara kako bi vas upozorila na nešto u što je uključen član moje obitelji. Mislite, uostalom, što god hoćete o ovome što pišem, važno je jedino što ćete napraviti.
Moj sin je odličan student treće godine dvopredmetnog studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sve ispite daje u ljetnom ispitnom roku, s prosjekom ocjena 4,6.
Za njega je studiranje besplatno.
Moj sin je dio familije u kojoj je profesorski i intelektualni rad najčešće zanimanje unatrag četiri generacijska koljena.
Moj sin za 18. rođendan nije dobio automobil i nema skupi mobitel.
Ne znam poznajem li ga još uvijek dovoljno – budući da je u međuvremenu postao odrasla osoba - ali gotovo sam uvjerena da takvih želja i nema.
Za razliku od novinarskog dijela najbliže obitelji, jako je pristojan i tih.
Posve sam sigurna da u studentskim aktivnostima ne sudjeluje u prvim redovima, da ne traži medijsku pažnju, niti zaziva incidente, već da potiho uživa u tome što je dio pokreta jedne generacije u koji vjeruje.
Spreman je satima argumentirati zašto je financiranje studiranja ovisno o normiranju studentskog učinka neutemeljeno, nepravedno, neznanstveno i protivno osnovnoj ideji obrazovanja kao prava.
Mnoge njegove kolege s fakulteta koji također sudjeluju u blokadi osobno poznajem, i mogu jamčiti da su slični.
Dakle, potpuno je netočno da u studentskim prosvjedima sudjeluju propali i zapušteni đaci, nasilni ideolozi, marksistički provokatori s dreadlocksima i ostala studentska stoka sitnog zuba, kako to Vašoj Vladi skloni mediji prikazuju.
Ne bih se zgrozila ni nad takvim 20-godišnjacima, dapače, no to je neka sasvim druga priča.
Svaki dan doma razgovaramo o studentskoj blokadi, pri čemu ga uvjeravam da je ovaj put treba obustaviti, no i to je neka sasvim druga priča.
Ono što želim reći je sljedeće: u utorak navečer sam gledala televizijske reportaže o mirnom prosvjedu ispred Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, te sam imala prilike vidjeti kako neki djelatnici ministarstva gaze studente, udaraju ih cipelama, pljuju i viču "stoko" i "marvo".
Ništa posebno: studentski pokreti u povijesti pamte daleko veće žrtve od vrijeđanja, u skladu s ciljevima pobuna i političkim trenucima i sistemima u kojima su se odvijali.
Unatoč tome, osjetila sam nelagodu, a zatim bijes kakav ne pamtim u svojoj novinarskoj karijeri.
Osim zato što se na mjestu pljuvanja nalazio i moj sin, za takvu reakciju imam još neke razloge.
Ovo je zemlja politički, kreativno i intelektualno toliko pasivnog naroda da se praktički može smatrati mrtvim.
S druge strane, ovo je zemlja u kojoj se desetljećima izmjenjuju razne vlasti kojima je prvenstveni cilj krasti, potplaćivati, zaobilaziti sva civilizacijska i civilizirana ponašanja, uništavati javni sektor, urbanizam, zdravstvo, obrazovanje i sve ostalo, na sve moguće dostupne načine.
Ovo je zemlja u kojoj su mediji uglavnom zatvoreni za ozbiljne, pametne i argumentirane teme, a zaradu ostvaruju na tuđim toplesima, smaku svijeta, astrologiji, dvoglavim daždevnjacima i ostalim čudovištima iz svijeta politike, zabave i sporta.
Ovo je zemlja u kojoj ništa inteligentno i profinjeno ne može dobiti prednost.
Stoga se većina pristojnih i obrazovanih ljudi slaže da odavno nije bilo tako pozitivnog pokreta kao što je studentska blokada, ona koja se dogodila na proljeće.
Po meni, ona je ove jeseni u nekoliko dana izgubila smisao zahvaljujući medijima koji su od studenata napravili lakrdijaše i probisvijete, ne znajući o čemu pišu. Naročito je izgubila smisao kada je u važnom mediju, koji Vam je blizak i sklon, osvanuo ovakav naslov: "Prekinite terorizirati one koji žele učiti".
Taj apel, ma koliko sramotan bio, govori da se studenti trebaju povući iz prostora javnog djelovanja budući da javnost ne mari za ono što žele poručiti.
Ideje nisu nužno bolest koja se širi zarazom.
Ako ste tako odlučili, nemojte im dati ništa od onoga što traže: organizirajte školstvo i obrazovanje na loš i neproduktivan način do vječnosti. Poskupljujte ga ako želite.
Neka srednjoškolci za deset godina na upitnicima iz opće kulture odgovaraju da je Marx bio bradati pripadnik Mihajlovićevih hordi.
Maknite ih sa svojim policijskim oficirima s pločnika gdje jednom u 20 godina smetaju prolaznicima.
Međutim, dopustite li da činovnici jedinog ministarstva formalno zaduženog za obrazovanje djece pljuju po studentima i da ih nazivaju stokom, garantiram Vam da ste otkrili način kao da sve upropastite, pa čak i ono čega više uopće nema.
Ovakvo ponašanje još jednom govori da u Hrvatskoj ne postoji - ili je nebitan - sukob različitih mišljenja ili ideologija, već da hrpa neodgojenih i neobrazovanih divljaka iz državne uprave zlostavlja sve što miriše na ideju građanskog društva, te da povod može biti i to što su taj dan na dva sata zakasnili na ručak.
Uvjerena sam da bi dvosatno čekanje da se dosadne pubertetlije zasite prosvjeda bilo najplemenitiji gubitak vremena koji su ikada napravili na svom poslu.
Saberite se, gospođo Kosor, a onda prihvatite činjenicu da na dublje dno od ovoga ne biste smjeli pasti, ma koliko Vam se to činilo jednostavnim.
Objasnite Vašim činovnicima da oporavak ove zemlje počinje s pristojnošću i osjećajem poniznosti prema svakoj obavezi koju Vam je narod povjerio. Pored silnih novaca, dakako.
Ne pljujte po studentima jer će Vam se to vratiti u lice.
Nataša Škaričić
tekst preuzet s business.hr
